U ambulantama školske medicine provodi se niz preventivnih i specijalističkih mjera zdravstvene zaštite učenika tijekom školovanja, prate se navike i dodatne aktivnosti školske djece od upisa u prvi razred pa do prve godine studija.

Primjećujemo veliku i pohvalnu angažiranost roditelja kako bi djecu već od vrtićke dobi uključili u tjelesnu aktivnost kroz sportske igraonice u sklopu vrtića ili u sportske klubove izvan vrtićke ustanove.

Praćenjem navike bavljenja tjelesnim aktivnostima od upisa u prvi razred pa nadalje uočavaju se promjene u obliku i učestalosti tjelesne aktivnosti tijekom školovanja. Prelaskom u više razrede, tjelesna aktivnost se uglavnom zadržava kod djece koja su od rane dobi bila uključena u neki oblik tjelesne aktivnosti, ali se mijenja intenzitet i oblik tjelesne aktivnosti. Pohvalnu ulogu u održavanju djece tjelesno aktivnom imaju angažiranost roditelja, školski sportski klubovi, sportski  klubovi koji organiziraju svoje aktivnosti u sklopu škole ili izvan nje i, naravno, motivirano dijete.

Znanstvenici s britanskog Sveučilišta Loughborough objavili su da bavljenje sportom iznad 150 minuta tjedno snižava pojavnost kroničnih nezaraznih bolesti, više vrsta karcinoma i povoljno utječe na psihičko i fizičko zdravlje, neovisno o tome trenira li se više puta tijekom cijelog tjedna ili samo vikendom u trajanju duljem od 150 minuta.

Budući da je bavljenje sportom od rane dobi predispozicija za zadržavanje navike redovite tjelesne aktivnosti kasnije u životu, bilo bi dobro i sportske klubove učiniti još dostupnijima i šarolikijima. Nemaju sva djeca iste motoričke sposobnosti pa bi ponuda trebala sadržavati  timske i individualne sportove.

                                                                  
Tijekom 2016/17. školske godine analizirali smo uključenost učenika petih i osmih razreda osnovnih škola u Zagrebu (prema dobi i spolu), u sportske aktivnosti.

Učenike s motoričkim i drugim teškoćama, zbog kojih se dulje vremensko razdoblje nisu mogli baviti tjelesnom aktivnošću, nismo analizirali. Podaci o tjelesnoj aktivnosti prikupljeni su tijekom sistematskih pregleda i svrstani su u tri kategorije: aktivni sport, rekreativni sport i neaktivnost. Aktivnim sportom smatrala se tjelesna aktivnost u trajanju od 150 minuta tjedno, neovisno o kojem obliku tjelesne aktivnosti se radi, rekreativnom aktivnošću 45-150 minuta tjedno, a neaktivnošću tjelesna aktivnost u trajanju kraćem od 45 minuta tjedno.

Od 296 ispitanika petih i osmih razreda, 44% ih se bavilo aktivnim, a 30% rekreativnim sportom, a neaktivnih je bilo 27% učenika, neovisno o dobi i spolu.

U petom razredu osnovne škole tjelesna aktivnost (ukupna uključenost u aktivni i rekreativni sport) bila je veća kod dječaka (81%), nego djevojčica (75%), da bi u osmom razredu taj broj kod dječaka pao na 73%, a kod djevojčica na 67%.  Dakle, primjećujemo ukupno smanjenje uključenosti u sport, ovisno o dobi.

U osmom razredu dolazi do blagog povećanja uključenosti u rekreativni sport u odnosu na peti razred (35% vs. 32% kod dječaka i 29% vs. 24% kod djevojčica), ali nedovoljnog da kompenzira ukupni pad bavljenja sportom ovisno o dobi.

Neaktivnost se povećava obzirom na dob u osmom, u odnosu na peti razred (28% vs. 19% kod dječaka i 32% vs. 25% kod djevojčica).

Ukupno tjelesno neaktivno neovisno o dobi i spolu je bilo 24% dječaka i 29% djevojčica.

Rezultati ovoga istraživanja pridonose spoznajama o smanjenju tjelesne aktivnosti u adolescenciji, posebice u adolescentica. Rezultati ukazuju na potrebu razvoja programa tjelesne aktivnosti prilagođenih zahtjevima i potrebama adolescenata, kako bi naviku bavljenja redovitom tjelesnom aktivnošću zadržali do odrasle dobi.